Njemačka manjina u Zagrebačkoj županiji: Povijest koja je godinama bila prešućena

Kad govorimo o povijesti Turopolja, najčešće se prizivaju slike tura, Plemenite općine, drvenih kapelica i guste šume. Ali rijetko tko će spomenuti i Nijemce. A njihovi tragovi su tu, skriveni ispod slojeva zaborava, šutnje i nelagode. Njemačka manjina ostavila je u ovom kraju dublji trag nego što se to danas jasno priznaje. Ne kroz parole, nego kroz nacrte, fasade, pogone i recepture. Od ljekarni koje su djelovale još u 18. stoljeću, umjetnika i majstora, preko crkava čiji su stil i proporcije prepoznatljive sve do Zagreba, do industrijskih normi koje su tada bile ispred svog vremena.

U Samoboru, Rudama, Velikoj Gorici, Čiču i širom Turopolja, Nijemci su bili obrtnici, liječnici, ljekarnici, svećenici, aristokrati, učitelji, graditelji, glazbenici, poduzetnici. Nisu vladali, ali su oblikovali. Njihov utjecaj na zdravstvo, arhitekturu, infrastrukturu i kulturu ovoga kraja nije stvar dojma već konkretnih tragova koje su ostavili.

(Razglednica sela Rude kraj Samobora iz 1914. godine)

– Nijemci su, zato što su bili natprosječno obrazovani za ono vrijeme, vrijedni i ekonomski utjecajniji, mogli izravno i snažno utjecati na događanja u društvu i lokalnoj zajednici – objašnjava Goran Beus Richembergh, predstavnik njemačke nacionalne manjine u Zagrebačkoj županiji i jedan od njenih vodećih ljudi u Hrvatskoj. Današnjim rječnikom, bili su trendseteri. Pioniri u mnogim novim djelatnostima.

Prema popisu iz 1931. godine, u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji živjelo je više od 500.000 Nijemaca, od čega oko 150.000 na području današnje Hrvatske. Danas ih je, službeno, svega oko tri tisuće. U Zagrebačkoj županiji, gdje su nekada bili prisutni u svakodnevici u trgovinama, školama, ambulantama, danas ih je deklarirano tek 135. Iako realan broj onih koji imaju njemačko porijeklo sigurno nadilazi službene podatke, većina se više ne izjašnjava tako.

Dvorac obitelji Wiesner Livadić, današnj Samoborski muzej)

-Vrlo često susrećem deklarirane Hrvate s njemačkim prezimenima ili mi prilaze oni kojima su djedovi i bake bili Nijemci. Mnoge od njih zanima povijest njihove obitelji i žele znati što se dogodilo s Nijemcima nakon Drugog svjetskog rata – govori Beus Richembergh.

Šutnja koja je trajala desetljećima

Nakon 1945. njemačkoj manjini bila je pripisana kolektivna krivnja. Uslijedili su progoni, oduzimanje imovine, logori i institucionalna šutnja. Mnogi su potomci Nijemaca prestali javno isticati svoje podrijetlo. Identitet se tako s vremenom raslojio, prešao u tišinu, zatvoren unutar obiteljskih zidova. Kako kaže Beus Richembergh:

- Najgore što se jednoj zajednici može dogoditi jest da bude prešućena. A prešućena je naša 800-godišnja povijest i veliki doprinos izgradnji hrvatskoga društva u svim djelatnostima. Sve zbog 4 godine ratnih strahota. Danas, mnogi znaju za svoje korijene, ali ih ne ističu. Ne zbog stida, nego zbog povijesnog nasljeđa koje nije ostavilo prostor za kontinuitet.

(Novo Čiče - tvornica Thuma und Taxisa)

Selo Čiče pamti suradnju s njemačkom veleposjedničkom obitelji kneževa Thurn und Taxis, podrijetla. Njihovo veliko šumsko gospodarstvo i industrijska ulaganja, uključujući pogon za preradu sirovina u Novom Čiču, pomogli su u razvoju lokalne ekonomije. U suradnji s Plemenitom općinom turopoljskom izgradili su željezničku postaju Turopolje, oko koje je niklo novo naselje i koja je povezala naselje s regijom. Upravo ta infrastruktura potaknula je širenje i urbanizaciju današnjeg Turopolja.

Njemački tragovi nisu samo u industriji. Već 1748. godine, u tadašnjoj Velikoj Gorici koja je brojala tek oko 400 stanovnika, otvorena prva ljekarna, značajan korak u razvoju zdravstvene skrbi ovog kraja. Pokrenula ju je obitelj Seitz, pod nazivom „K Spasitelju“. Bila je to ustanova i za lijekove, i za savjetovanje, i za hitne potrebe. Kroz tri generacije, Seitzovi su je vodili do kraja 19. stoljeća. Gustav Seitz, jedan od potomaka, bio je i saborski zastupnik.

Danas, na drugoj adresi u istoj ulici, djeluje ljekarna Kenfelj nasljednica te tradicije.

Jedan od takvih tragova vidljiv je i u sakralnoj arhitekturi. Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici, obnovljena nakon potresa 1880. godine, obnovljena je prema nacrtima Hermanna Bolléa – njemačko-hrvatskog arhitekta koji je, pored ostaloga, oblikovao i zagrebačku katedralu te mirogojske Arkade. Slični tragovi nekih drugih majstora njemačkoga roda postoje u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja te u zavjetnoj kapeli kneževa od Thurna i Taxisa (ranjenog Isusa) u Novom Čiču, kapeli crkvi sv. Fabijana i Sebastijana u Kučama i drvenoj kapeli sv. Antuna Padovanskog u Gustelnici, ali ih danas poznaju tek rijetki stručnjaci.

– To znaju samo oni čija je to struka – kaže Beus Richembergh. – Zato i govorimo – ne da bismo tražili priznanja, nego da bismo proširili obzore.
Malo je poznato da je u Velikoj Mlaki na svom imanju živio hrvatski slikar Carl Dragutin Weingärtner, čije su slike (a najpoznatija je „Hrvatski sabor 1848.“) kao oleografije ukrašavale brojne hrvatske kuće početkom 20. stoljeća.

Zajednica koja ostaje

Danas, iako brojčano malobrojna, njemačka zajednica u Hrvatskoj pokazuje znakove stabilnosti i organiziranosti. Uključeni su u Radnu zajednicu njemačkih manjina Europe, s 27 organizacija od Belgije do Kazahstana. Kroz tu mrežu razmjenjuju iskustva, pokreću projekte i rade s mladima.

– Najgore bi bilo prepustiti se pasivnosti, kaže Beus. Zato radimo na programima manjinskog kulturnog stvaralaštva i često nastupamo s našim pjevačkim zborovima iz Zagreba, Osijeka, Vukovara i Sirača, ali imamo i programe za školsku djecu i mlade kao i za starije sunarodnjake. Očuvanje identiteta nije stvar prošlosti, nego volje da se i danas nešto pokrene.

Beus kao urednik dvojezičnog i kvartalnog manjinskog glasila hrvatskih Nijemaca i Austrijanaca „Deutsches Wort/Njemačka riječ“ ističe važnost povezanosti članova njihove zajednice:

– To je naša nit. Ljudi možda nisu fizički blizu, ali znaju da ih netko vidi i prepoznaje. Da nisu sami. Očuvanje identiteta nije nostalgija, nego svijest. I ako ona prestane, ne ostaje ništa.

(II Nacionalni susret Njemačke manjine u Valpovu, izvor: časopis „Deutsches Wort/Njemačka riječ“)

Iako manjinske teme rijetko dobivaju medijski prostor, zajednica ne odustaje. Održavaju raznovrsne kulturne manifestacije, simpozije, izdaju novine, objavljuju knjige i planiraju nove susrete. U Siraču se, primjerice, gradi prvi kulturni dom Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj nakon 80 godina. Projekt je djelomično financiran iz europskih fondova, a zamišljen kao trajna točka okupljanja i pamćenja.

– Organiziramo i Međunarodni simpozij 'Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu', jedinstven u Europi jer ga već više od tri desetljeća svake godine organizira jedna manjinska zajednica. - To ne postoji nigdje drugdje. Rezultati tog rada otisnuti u zbornicima ulaze u škole, knjižnice, znanstvene arhive- kaže Beus

Ove godine navršava se 80 godina od završetka Drugog svjetskog rata i početka tišine koja je mnoge njemačke zajednice diljem Istočne Europe gurnula u zaborav. Nakon 1945., zbog kolektivne krivnje i povijesnih okolnosti, nestala je iz javnog prostora cijela jedna zajednica. Ostali su neizgovoreni tragovi, zatvorene kuće i doprinosi o kojima se desetljećima nije govorilo.

U znak sjećanja, ove će se godine širom Hrvatske održati mnogobrojni programi komemorativnog karaktera poput mobilne dokumentarne izložbe, predavanja i polaganja vijenaca. U Valpovu će se početkom srpnja održati središnja komemorativna manifestacija posvećena stradanju njemačke manjine događaj koji će okupiti goste iz Njemačke, Austrije i drugih europskih zemalja, kao i članove zajednice iz cijele Hrvatske.

Jedan od programa (dokumentarna izložba s predavanjem) bit će na jesen predstavljen i u Velikoj Gorici, čime se simbolično vraća priča na mjesto gdje su Nijemci ostavili prepoznatljive tragove.

Ne da bi se prošlost ispravila, nego da bi se razumjela, ne da bi se zaboravilo, nego da bi se upamtilo. Jer tek kad sve slojeve svoje povijesti pogledamo u oči možemo zaista znati tko smo.

(Sandra Sarija)

(Proizvedeno u suradnji sa Zagrebačkom županijom)