Darko Kobetić: Jastrebarsko treba političku svijest o važnosti ulaganja u djecu, mlade i obitelj

Za početak, premda su mnogi već čuli za vas, možete li se ukratko predstaviti našim čitateljima – tko je Darko Kobetić, čime se bavite i što vas je motiviralo na odabir ove profesije?

Suprug sam i otac sam troje djece, profesor rehabilitator i psihoterapeut. Ovako bih poredao ono osnovno tko sam. U stručnom smislu sam dugogodišnji ekspert međunarodnih organizacija gdje radim na razvoju praksi u području skrbi za djecu, mlade, odrasle osobe i osobe treće životne dobi. Razvijam suvremene modele podrške djeci, mladima i obiteljima i pružam podršku mentalnom zdravlju svim osobama koje se susreću s izazovima u životu. Uz sve profesionalne uloge, svoju obitelj smatram najvažnijim smislom života. Obitelj je osnova društva i potrebna joj je najveća posvećenost.

Nije li vam čudno da za sve u životu čovjek mora proći određeno školovanje, ali za to da postane roditelj, koji preko noći dobije izuzetno težak zadatak stvaranja samostalne osobe, nije potrebna nikakva edukacija?

Društvo nedovoljno skrbi za mlade koji planiraju obitelj. Brojni su izazovi kad se govori o zasnivanju obitelji. Odgoj djece ako je lagan onda se ne radi dobro. Roditelji trebaju preuzeti najveću odgovornost za odgoj svoje djece, trebaju im se posvetiti i provoditi vrijeme s djecom, ali isto tako, važno je da ne izgube partnersku bliskost i odnos bez kojega niti djeca ne mogu imati sigurno i ugodno obiteljsko okruženje. Da bi odgoj mogao biti na dobrobit djece i društva, obiteljima treba podrška društvene zajednice. Najlakše je za sve probleme odgoja djece okriviti obitelj, ali treba se zapitati i u kakvom društvenom okruženju obitelj živi i kakve uvjete ima da bude sigurna baza odgoja djece. Osim roditeljske odgovornosti, postoji i društvena odgovornost koja se sastoji od podrške, ne samo materijalne, već i one stručne i humane. Trebamo se zapitati kako to da roditelji ne znaju dovoljno o odgoju djece, kako to da se odgoj djece prepušta spontanim intuitivnim odlukama obitelji i gdje je granica kad će društvena zajednica pokrenuti sustav podrške obiteljima. Ispada zaista da nam je važnije da ljudi znaju adekvatno rukovati kućanskim aparatima nego da znaju adekvatno postupati s djecom. Dok u svijetu postoje škole roditeljstva, savjetodavne službe i centri za podršku djetetu i obitelji, kod nas još uvijek govorimo o visini jednokratne pomoći za novorođeno dijete. Novčana podrška je jako važna, ali ona neće odgojiti dijete u ispravnom smjeru i nije sama za sebe dovoljna.

Sretno i samostalno dijete stvaraju odgovorni roditelji i kvalitetan sustav. Smatrate li da postoje neki veći izazovi na razini države koje bi hitno trebalo krenuti rješavati kako bi se pomoglo i roditeljima i radnicima u sustavu?

Na razini države i društva smo odavno izgubili autoritet odraslih osoba u obitelji, nastavno na to smo izgubili autoritet odgojitelja i učitelja u odnosu na dijete. Kad godinama narušavate ugled odgojitelja i učitelja, umanjujete njihov značaj za razvoj društva, za posljedicu dobijete da dijete i roditelj odlučuju kako će se odgajati i obrazovati u vrtićima i školama. Država i društvo u cjelini zakazuju na području razvoja digniteta odgojno obrazovnih stručnjaka. U državi gdje temeljni stručnjaci moraju štrajkovima i prosvjedima tražiti osnovna prava i dobre uvjete rada ne možete očekivati kvalitetan pristup odgoju i obrazovanju jer ovdje struka ne vodi glavnu riječ već skup laika od kojih svatko zasebno ima svoje mišljenje o svemu. Zvuči kaotično? Tako i jest u području odgoja djece. Država i društvo, politika prije svega, je dužna javno zastupati stav da su odgojitelji i učitelji najkompetentniji, najstručniji i najpozvaniji da govore o odgoju i obrazovanju.

Da morate istaknuti 3 najbitnije stvari kojih se svaki roditelj mora pridržavati u odgoju djeteta, koje bi to bile?

Podrška, razumijevanje i granice. Dijete treba podršku u svojem rastu i razvoju. Podrška znači sigurnost i osjećaj bezbrižnosti. Kroz nju djetetu kažemo tu sam za tebe, ne moraš brinuti o temama i stvarima koje nisu dio djetinjstva već su dio odraslosti, to će raditi roditelj i to je podrška. Kao u kolektivu, ravnatelj treba osigurati ljudima uvjete da bezbrižno mogu biti u potpunosti predani i posvećeni svojem poslu koji rade. Tako je i u odgoju djece, roditelji trebaju osigurati djeci uvjete da mogu rješavati svoje zadatke i obaveze, ali upravo djeca trebaju rješavati svoje zadatke i obaveze, a ne roditelji.

Razumijevanje znači da roditelj ima zdravi kontakt s djetetom. To znači da osvaja posvećeno vrijeme djetetu, aktivno sluša njegove potrebe i izazove te mu daje do znanja da je tu za njega da ga sasluša. Ne treba uvijek savjetovati dijete, često je dovoljno „samo“ da mu damo osjećaj da ga slušamo, vidimo i da smo tu, predano i posvećeno, a njemu ostavljamo odgovornost da potraži rješenja.

Granice znače dosljednost i usklađenost roditelja. Ako je odgovor „ne“, onda tako treba i ostati bez obzira na emocionalno ucjenjivanje kojim će se dijete koristiti da roditelj promijeni svoje mišljenje. Ako je jedan roditelj rekao „ne“ kao odgovor, onda je to zajednički odgovor oba roditelja. Mogu se roditelji ne slagati u odlukama, ali te diskusije trebaju voditi kad ih dijete ne čuje i ne vidi kako bi ostavili malo „manevarskog prostora“ djetetu za manipulacije. To što ponekad kao roditelji imamo grižnju savjesti što smo djetetu nešto zabranili, važno je da izdržimo taj osjećaj, ostanemo dosljedni i na taj način djetetu pokažemo gdje su granice ponašanja. Popuštanje zbunjuje dijete i dovodi do beskrajnih pregovaranja, nagovaranja, pa i svađa koje samo zbunjuju i roditelja i dijete.

Koje su najvažnije kompetencije koje odgojitelji i stručni suradnici trebaju razvijati kako bi podigli kvalitetu rada s djecom?

Svi koji rade s djecom trebaju kontinuirano raditi na svojem stručnom usavršavanju jer cjeloživotnim učenjem se stručnjak usklađuje s najnovijim spoznajama, znanjima i kompetencijama koje odgovaraju na odgojno obrazovne izazove. Svako vrijeme nosi drugačije odgojno obrazovne izazove, a na njih može odgovoriti samo onaj stručnjak koji je svjestan da se znanje ne stječe jednom zauvijek.

Osim rada na sebi, stručnjaci trebaju i veliku podršku državne i lokalne politike koja će razumjeti da ulaganje u djecu nije trošak već investicija. Za svaki euro uložen u djecu društvu se vraća najmanje sedam eura. To su pokazale međunarodne studije isplativosti ulaganja u odgoj i obrazovanje. Tek kad političke strukture shvate da su najmlađi stanovnici i njihove obitelji ključne za kvalitetu društva, možemo očekivati da će i stručnjaci biti adekvatno podržani. Problem rijetko leži u stručnjacima, mnogo je češći problem u načinu na koji ih se tretira, i uvjetima u kojima mogu pokazati svoju stručnost. Ako radite u jasličkoj grupi s djecom u dobi od godinu do svije starosti, a u toj grupi imate 20 djece, ne možete pokazati nikakvu stručnost niti kvalitetu rada.

Često čujemo da je izloženost tehnologijama i nasilnim sadržajima glavni uzrok problema u ponašanju kod mladih. Koje je vaše mišljenje?

Tehnologija nije razvijena da bi se njome odgajala djeca od rođenja. Ona ima svoje vrijeme kad se može uvoditi u život djeteta bez strašnih posljedica na njegov razvoj. Nigdje u opisu tehnologije kao što su tableti, mobiteli, televizori i dr. nećete pronaći da se upotrebljava za lakše hranjenje djece ili za umirivanje djece, pa se trebamo zapitati zašto onda koristimo tehnologiju za to. Najčešće se ide linijom manjeg otpora, dijete će lakše jesti raznoliku hranu ako gleda u ekran dok jede, lakše i brže će se smiriti ako upalimo ekran i tako roditelj sebi „olakša“ posao. To olakšanje je kratkog vijeka jer dijete ne uči upravljati sobom i ne razvija zdrave navike već ekrani upravljanju njime i oni mu upravljaju navikama.

Istraživanja su jasno pokazala da za zdrav razvoj djeteta dijete ne bi smjelo koristiti ekrane do osme godine života, niti bi smjelo imati bilo kakvu društvenu mrežu do 16. godine života. Pitamo se čije to dijete nema ekran u životu do ove dobi? Došli smo do toga da neformirani neurološki sustav oštećujemo preranom upotrebom tehnologije.

Koje biste konkretne korake preporučili kako bi se unaprijedila briga o djeci u Jastrebarskom?

Jastrebarsko treba političku svijest o važnosti ulaganja u djecu, mlade i obitelji. Potrebno je omogućiti djeci i roditeljima pripremu za zdrav odgoj, za zdrav rani rast i razvoj. Obiteljima je potrebno savjetovalište, puno javnih kampanja i osvještavanja zdravog roditeljstva te puno edukativnih, informativnih, preventivnih i zabavnih aktivnosti kojima će se osnažiti ljude da više vremena provode u interakciji s djecom, a manje svatko pred svojim ekranom.

Također, Jastrebarsko treba multisektorski centar za djecu, mlade i obitelj koji će omogućiti podršku djeci kojima je to potrebno kroz kabinete logopeda, psihologa, edukacijskog rehabilitatora, fizioterapeuta i radnog terapeuta. Taj centar će pomagati vrtiću, osnovnoj i srednjoj školi i centrima za socijalni rad kroz kabinete mobilnih stručnih timova koji će izlaziti na teren i pružati direktnu podršku u radu s djecom u njihovom prirodnom okruženju. Također, kroz ovaj centar će se raditi i na osvještavanju lokalne zajednice, organizaciji tribina, okruglih stolova, radionica, edukacija, panel diskusija i konferencija na sve teme važne za djecu, mlade i obitelji u cilju kontinuiranog jačanja položaja ovih važnih skupina društva.

Usluge za djecu, mlade i obitelji trebaju biti dostupne i u smislu količine pružatelja tih usluga i u smislu cijene, odnosno trebaju biti besplatne za sve građane u potrebi kako bi se podigla kvaliteta života.

Imate li primjere dobre prakse koje bismo mogli primijeniti?

Primjera dobre prakse ima i u svijetu i kod nas. Nije potrebno ići daleko. Sveti Ivan Zelina planira otvaranje Centra za razvoj inkluzivnih praksi uz moju stručnu podršku kako bi se svoj djeci s teškoćama, njihovim obiteljima i cijeloj zajednici podigla kvaliteta usluga, a samim time i kvaliteta života najranjivijih građana. Postoje brojni primjeri uspostavljenih Centara za djecu, mlade i obitelj koji funkcioniraju na gore opisani način i pružaju cjelovitu podršku. U Đurđevcu i Sv. Ivanu Zelini postoje prekrasni primjeri stanovanja i zapošljavanja uz podršku gdje mlade osobe s invaliditetom žive samostalnim životom u kojem im je osigurano i dostojanstvo te im je zagarantirano pravo na rad i ostvarenje vlastitih prihoda.

Rješenja ima mnogo, cijene tih rješenja su vrlo niske u odnosu na dobrobit koju donose građanima, samo je potrebna svijest lokalne politike koja djecu, mlade i obitelj stavlja u prioritete i u lokalne proračune, ali ne na populistički način već kroz konkretne usluge besplatne i dostupne za sve građane.

Imate bogato iskustvo u radu s djecom i obiteljima, a posebno se ističu vaša znanja usmjerena na rad s djecom s teškoćama. Koji su najveći izazovi za roditelje, a koji za sustav kada pričamo o djeci s teškoćama?

Djeca s teškoćama i njihove obitelji spadaju u najranjivije članove društva te trebaju visoku razinu podrške na brojnim područjima života. Roditeljima treba podrška već kod samog prihvaćanja da dijete ima određenu teškoću. Djetetu treba kvalitetna rana procjena i dijagnostika, pa zatim treba rana kvalitetna intervencija koja će omogućiti da se smanje moguće posljedice teškoća na život djeteta i cijele obitelji. Obiteljima je potrebna i podrška za braću i sestre koji nemaju teškoće jer se često nađu u nepovoljnom položaju budući da se puno energije i pažnje posvećuje djetetu s teškoćama dok se od djece bez teškoća podrazumijeva da se snađu sami, da sve naprave sami jer su to sposobni. Kroz takav pristup, potpuno nesvjesno, roditelji često naruše i uredan razvoj djeteta bez teškoća.

Roditeljima treba podrška i kroz otvaranje stambenih jedinica za mlade i odrasle osobe s invaliditetom i višestrukim teškoćama. To je garancija roditeljima da će njihova djeca imati gdje biti kvalitetno smještena i kad njih jednog dana ne bude. Ovo su sve osjetljive teme, o kojima lokalni političari najčešće ništa ne znaju, nikad ih i ne spominju, a samim time ništa niti ne rade za dobrobit djece s teškoćama, mladih i odraslih osoba s invaliditetom i njihovih obitelji.

Kako ocjenjujete trenutnu razinu podrške prema djeci s teškoćama i njihovim obiteljima u našem gradu? Gdje vidite prostor za napredak?

U našem gradu je briga za djecu s teškoćama i njihove obitelji na katastrofalno niskoj razini. Ovdje ne postoji niti znanje niti motivacija vodećih ljudi Grada da počnu sustavno rješavati probleme djece s teškoćama i njihovih obitelji. U našem gradu nema niti javno dostupne rane detekcije, nema kvalitetne javno dostupne rane intervencije, ne postoje javno dostupne službe psiho-socijalne podrške roditeljima, nema brige za braću i sestre koja imaju brata ili sestru s teškoćama, nema sustavne podrške nevladinim organizacijama koje se bave podrškom djeci s teškoćama. U našem gradu nema razgovora niti inicijative za otvaranje ijedne stambene zajednice za osobe s invaliditetom, ovdje nema niti aktivnih mjera zapošljavanja uz podršku. Čak ne postoji niti zvučni signal na semaforu koji bi signalizirao da se upalilo zeleno svjetlo. Ovako niska razina svijesti odgovornih ljudi u gradu po pitanju podrške djeci s teškoćama i njihovim obiteljima je rijetko viđena u Hrvatskoj. Poražavajuće i ponižavajuće za svaku obitelj djeteta s teškoćama.

Odgojitelje i stručne suradnike sustav, a često i javnost, uzimaju „zdravo za gotovo“. Rijetko tko priča o izazovima s kojima se suočavaju, a koji često dovode čak i do profesionalnog sagorijevanja, poznatijeg kao „burnout“. Kako gledate na status odgojitelja i stručnih suradnika unutar društva?

Odgojitelji i učitelji su temelj društva. Oni svojim radom pripremaju djecu i mlade ljude za sva druga zanimanja. Društvo koje samo po sebi ne prepoznaje značaj odgojitelja i učitelja je društvo koje treba puno raditi na svojoj kulturi i razvoju svijesti. Na lokalnoj razini velika je odgovornost na ljudima koji vode gradove. Odgojitelji i učitelji trebaju biti prioritet svakog lokalnog proračuna jer samo značajna ulaganja u razvoj i unaprjeđenje uvjeta rada može vratiti ugled struci, autoritet stručnjacima i kvalitetu odgoja i obrazovanja djeci i obiteljima.

Kapaciteti vrtića su često pretrpani, dugo godina se podržava prekobrojni upis djece, vrši se pritisak na ravnatelje i na odgojitelje da se radi u teškim uvjetima, a onda se govori o odljevu kadra, manjku stručnjaka i nestručnim zamjenama. Za takvo stanje nisu odgovorni odgojitelji, stručni suradnici niti učitelji, odgovorni su ljudi koji planiraju i odobravaju ulaganja.

Čuli smo da vam je želja u Jaski primijeniti svoja znanja kako bi od nje napravili primjer za ostale gradove. Kroz koji period mislite da je to ostvarivo i na koji način?

Povećanje kvalitete usluga za djecu, mlade i obitelji je moguće u vrlo kratkom vremenskom periodu jer ovisi prije svega o stavljanju ovih ulaganja u prioritet te uvrštavanje ovih ulaganja u lokalni proračun. Svim građanima je u interesu da se bolje skrbi za djecu, mlade i obitelji te za sve oni koji rade s djecom, mladima i obiteljima. Ovo područje traži kontinuirano ulaganje i stalni razvoj broja usluga, ali obzirom da je do sad potpuno zanemarivano, djeca, mladi i obitelji zaslužuju promjenu na bolje.

Uvijek me posebno veseli mogućnost da u svojoj zajednici doprinesem pozitivnim promjenama, ali za to trebate dozvolu politike i političara koji se dugo godina ponašaju kao da u Jastrebarskom ne živi nitko tko zna što i kako treba razvijati kad su u pitanju djeca. U Jastrebarskom postoje brojni kompetentni stručnjaci, samo im sveznajući političari trebaju dati nešto više prostora da rade i djeluju za javno dobro.

(izvor: Copanjek)