Zdravko Raguž: "Nužno je promijeniti odnos poljoprivrednika i lokalnih čelnika, mlade ljude treba pametnim poticajima zadržati na obiteljskim gospodarstvima"

Poljoprivredna proizvodnja u Hrvatskoj iz godine u godinu opada, domaće i ekološki uzgojene hrane sve je manje, polja su nam zapuštena u draču i travi. Može li se to dugoročno promijeniti i primijeniti na jaskanskom području te kako lokalna politika može utjecati na te pozitivne promjene pitali smo Zdravka Raguža, inženjera poljoprivrede iz Klinča Sela.

Jaskanski kraj poznat je po vinogradima, ali uz vinare na jaskanskom području djeluju i mnoga poljoprivredna gospodarstva. Kako vi gledate na važnost poljoprivredne proizvodnje u ovom kraju i što smatrate najvećim izazovima s kojima se proizvođači danas susreću?

Važnost poljoprivredne proizvodnje je nemjerljiva u poljoprivrednom programu u svim granama proizvodnje od povrtlarske, ratarske, stočarske i uslužne proizvodnje za sve stanovnike koji žive na zemlji. Proces proizvodnje hrane jednostavno znači život za ljude i sve što čini sinergiju našega opstanka. Zdrava proizvodnja hrane uz vodu, zrak i tlo je ono što nam treba biti i jest svetinja na koju trebamo paziti i čuvati za vjekove. Hrvatska ne proizvodi dovoljno hrane za svoje stanovnike, ovisimo o uvozu hrane što uglavnom u kvaliteti bitno zaostaje za domaćom proizvodnjom. Pad vrijednosti poljoprivredne proizvodnje uzrokovan je klimatskim promjenama, ratom u Ukrajini koji rezultira lošijom kvalitetom i cijenom koja bitno narušava domaću kvalitetniju proizvodnju. Tako ne stvaramo poljoprivredne viškove, a tu onda trgovački lanci uvoze jeftinu hranu, skupo nam prodaju, stvaraju inflaciju i sve teži život građana.

Kroz razgovor s jaskanskim poljoprivrednicima saznali smo koji su im najveći izazovi u proizvodnji pa Vas molimo za pokoji savjet koji bi im eventualno mogao pomoći u vremenu koje je pred njima.

Trebamo povećati proizvodnju hrane i konkurentnost poštujući zahtjeve zelene tranzicije, nužna su ulaganja u dugotrajnu imovinu, radi povećanja volumena modernizacije proizvodnje uz primjenu inovativnih rješenja.
Država treba osigurati dostatne potpore za ulaganja u proizvodnju hrane, jer borba protiv novih bolesti i štetnika, niska likvidnost, te visoki troškovi ulaganja traže pojačanu aktivnost u poljoprivrednoj proizvodnji. Sredstvima europskih poljoprivrednih fondova, ali i državnog proračuna, nužno bi bilo osigurati dodatna bespovratna sredstva za investicijske programe.

Svi se slažu da je otkupna cijena proizvoda izuzetno niska. Vjerujemo da je pad broja proizvođača mlijeka najbolji pokazatelj teške situacije u kojoj se proizvođači nalaze. Koji je Vaš savjet za one koji se i dalje bore premda vide da situacija nije održiva?

Hrvatska ima bogatstvo prirodnih resursa. Povoljniji agroklimatološki uvjeti pogoduju uzgoju različitih poljoprivrednih proizvoda u odnosu na ostale zemlje u okruženju. No unatoč svim potporama koje sam naveo u prošlom odgovoru, poljoprivredna proizvodnja nailazi na mnoge izazove i prepreke. Proizvodnja hrane kod nas je suočena sa starijim stanovništvom koje ujedno utječe i na organizaciju OPG-ova i obiteljskih gospodarstava. Po meni, odgovori na ovo pitanje kriju se u uskoj suradnji s lokalnom upravom i samoupravom, te političkim mudrim odlukama u korist mladih ljudi koje treba pametnim poticajima zadržati na obiteljskim gospodarstvima. Ključ neutraliziranja većinom negativnih kretanja koje ste naveli krije se u mladoj populaciji koja sigurno može sa svojom energijom i inovativnošću nadoknaditi sve navedeno.

Ratari ističu da cijene repromaterijala iz godine u godine rastu baš u vrijeme kada su im najpotrebniji. Isto se, kažu, događa i s cijenom plavog dizela. Kako zaštititi proizvođače?

Odgovor na ovo pitanje se proteže daleko u prošlost, dakle onaj tko ima mogućnost direktnog utjecanja na regulaciju cijena energenata i repromaterijala koji su usko vezani uz upotrebu energije da bi došli do poljoprivrednih proizvođača, je država koja sigurno nema dovoljno sluha niti pravi tajming za određivanje momenta kada treba reagirati da bi kasnije vratila uloženo u obliku gotovog proizvoda. Poljoprivredna proizvodnja ne smije biti bez nadzora niti prepuštena pojedincima.

Od mnogih smo doživjeli kritike prema provedbi natječaja za zakup poljoprivrednih zemljišta. Ističu da se pogoduje velikim proizvođačima te da mali ne mogu do državnog zemljišta. Koje je Vaše mišljenje o tome?

Odgovor na ovo pitanje ide u jednom smjeru, a to je država koja raspolaže poljoprivrednim površinama, ali i lokalna uprava i samouprava koja često zloupotrebljava svoje ovlasti prilikom provedbi natječaja i dodjeljivanja poljoprivrednog zemljišta. Na žalost, u RH se unazad ovih trideset godina često mijenja zakon o raspodjeli poljoprivrednog zemljišta, međutim ja osobno vidim da najveću nepravdu tu čine oni koji se trebaju najmanje pitati, a tu se misli isključivo na pogodovanje političkim opcijama i raznim obiteljskim vezama, što čini nemjerljivu štetu razvoju poljoprivrednih gospodarstava, kao i što se teško mogu pomiriti s kršenjem zakonskih okvira. Po meni svakako dodjela poljoprivrednog zemljišta treba biti u uskoj suradnji poljoprivrednih proizvođača i lokalne samouprave, jer samo pojedinci koji odgovorno prate poljoprivredni razvoj određenog područja, najbolje znaju kome i zbog čega treba dati zemljište na korištenje, a to bi se trebalo odvijati sukladno rezultatima koje to gospodarstvo ima. U svakom slučaju mala gospodarstva trebaju imati prednost pored velikih proizvođača.

Koje korake od strane države biste Vi istaknuli kao nužne kako bi se popravila situacija u kojoj se manja poljoprivredna gospodarstva nalaze?

Promijeniti pristup prema ustrojstvu i poticanju razvoja malih gospodarstava koji bi po meni trebali biti glavni nositelji razvoja u proizvodnji hrane za potreba naše zemlje. Kontrola ulaganja, educiranje mladih osoba i razvoj konstruktivnih koraka za osiguranje sigurnog plasmana domaćih proizvoda obiteljskih i poljoprivrednih gospodarstava na tržište.
Lokalna uprava i samouprava u suradnji s malim proizvođačima bi trebala osigurati maloprodajne prostore gdje će se izložiti proizvodi s njihovoga područja, te će tako korisnici doći do povoljnije cijene i kvalitetnije hrane.

Država će sa proizvođačima ubirati svoj dio prihoda u kraćem vremenskom roku, a na vidjelo napokon dolazi ideja od polja do stola. Ovo sigurno nije utopija ovo je ostvarivo uz naravno veliku potporu lokalne uprave i poljoprivrednih proizvođača zajedno.

Gradovi poput Jastrebarskog nisu veliki i financijski moćni, ali vjerojatno na druge načine mogu pružiti podršku proizvođačima. Koji je ispravan način suradnje lokalne samouprave i poljoprivrednika?

Sama financijska pomoć lokalne uprave i samouprave proizvođačima sigurno nije presudna u razvoju njihovih gospodarstava niti u razvoju poljoprivrednih proizvoda. Po meni je potrebno da predstavnici lokalne uprave i samouprave budu u zdravoj i kontinuiranoj komunikaciji s poljoprivrednim proizvođačima obilazeći poljoprivredna gospodarstva u njihovom okruženju, te u neposrednom razgovoru dobit će i pitanja i odgovore i prijedloge kako biti bolji. Ključ svakog razvoja je znati slušati, imati želje i volje biti boljima, tu je pitanje prije svega neposredan izbor lokalnih izvršnih čelnika, načelnika, gradonačelnika tu građani pokazuju svoju zrelost pri odabiru takvih ljudi koji će biti nosioci razvoja grada i općina, kao i županija. Nužno je promijeniti odnos poljoprivrednih proizvođača i lokalne uprave i samouprave.

Hrana je danas postala strateško pitanje, a poljoprivreda je od nacionalnog interesa. Koje kulture bi bile idealne za uzgoj na području Jastrebarskog i okolice?

Ovaj kraj je najznačajnije vinogradarsko područje, a istovremeno obrtničko i turističko središte. Što se tiče vinogradarstva, imamo Plešivičku vinsku cestu koja potiče turistički razvoj i ujedno povećanu posjećenost ljubitelja dobre kapljice.

Ono što bi svakako trebalo podići i organizacijski utemeljiti je proizvodnja hrane u povrtlarskim kulturama u kontroliranim uvjetima, tj. plastenicima i staklenicima.
Za to postoje predispozicije koje nama daju nemjerljive prirodne resurse koji se trebaju bazirati uz industrijsku proizvodnju, i to posebno drvnu industriju koja nam može davati svoj nusproizvod u vidu topline i proizvodnju treseta, a tu su i vinogradi.

Proizvodnja sezonskog povrća je potrebna svim građanima zbog konzumacije zdravih, organskih plodova koji će onda podići imunitet našeg organizma. Tu ipak postoje povoljni agrotehnološki uvjeti za proizvodnju većeg broja povrtnih vrsta.

U medijima se često piše o takozvanoj „modernoj poljoprivrednoj proizvodnji“. O čemu se radi i koji su njeni ciljevi?

Moderna poljoprivredna proizvodnja ovisi prije svega o pojavi novih sorti i hibrida. Također se u modernoj poljoprivrednoj proizvodnji odvaja ratarska od stočarske proizvodnje što znakovito može biti i problematično u našim uvjetima poljoprivredne proizvodnje.

Moderna poljoprivredna proizvodnja također ovisi o klimatskim uvjetima, te o zaštiti eko sustava koji diktira takvu proizvodnju.

Po meni trebamo zadržati konvencionalan način proizvodnje uz strogo kontroliranu primjenu herbicida, pesticida, fosfatnih i dušičnih gnojiva. Vodeći računa o pravilnom gospodarenju tla, održavajući čisti zrak i vodu kao glavnog čuvara našeg ekosustava. Ciljevi moderne proizvodnje su nastanak novih sorti i hibrida uz povećani broj proizvoda po jedinici površine i ujedno očuvanje okoliša, što kod nas i nije baš prihvaćeno. Tradicionalno, mi smo više skloni proizvoditi nama odavno poznate i prihvatljive proizvode što i ja sam preporučujem.

Ekološka poljoprivreda je tražena, ali je takva proizvodnja skuplja. Istina je da zbog takve proizvodnje krajnji proizvod postiže bolju cijenu. Osim moguće veće zarade, koji su ostali razlozi za prijelaz na ekološku proizvodnju?

Ekološka proizvodnja u RH je sve zastupljenija i povećanje broja proizvodnih jedinica je u porastu. Takva proizvodnja prije svega daje zdraviji i prihvatljiviji proizvod. Upotrebom ekološkog načina gnojidbe, poštivanjem plodoreda, očuvanjem tla, vode i zraka dok se primjenom održivih metoda upravljanja tlima štiti plodnost tla i vodni resursi.

Ujedno potiče raznolikost biljnih i životinjskih vrsta što povećava biološku vrijednost, te smanjuje pojavu bolesti i štetnika. Ekološka poljoprivreda smanjuje emisiju stakleničkih plinova, te povećava skladištenje ugljika u tlu. Cilj ekološke proizvodnje je uzgoj hrane korištenjem prirodnih tvari i postupaka. RH ima veliki potencijal za ekološku proizvodnju zbog čistoće, nezagađenosti vode i plodnog tla.

Kako potaknuti ekološku proizvodnju budući da su vremenske neprilike sve češće, a nametnika je sve više?

Odgovor sam dao u prethodnom pitanju u opisu o primjeni i načinu gospodarenja u ekološkoj proizvodnji, rizik ste upravo naveli u svom pitanju koje je suštinski problem u takvoj proizvodnji. Rezultat takve proizvodnje je manji prinos podložan kraćem vremenu korištenja, te prisutnost štetnika i nametnika ukoliko nismo pravilno postupili u samoj pripremi za sadnju ili sjetvu. Planiranim uzgojem i proizvodnjom možemo izbjeći i bolesti i štetnike, i utoliko će odabrani proizvod u svojim fenofazama razvoja biti nepodoban za bolesti i štetnike koji su tom periodu ili području prisutni.

Ponekad je teško plasirati proizvod na tržište. Uvozna roba daleko je jeftinija i pristupačnija ljudima (trgovački centri). Kako pomoći proizvođačima da svoj kvalitetan proizvod prodaju jednostavnije?

Po meni to je uvijek dobro planirati tako da se poljoprivredni proizvođači organiziraju i udružuju, a u tome im najefikasnije može pomoći lokalna uprava i samouprava tako da se prodaja proizvoda odvija u organiziranim maloprodajama. Nešto slično sam već rekao u prijašnjem odgovoru. Prednost takvog načina prodaje je višestruka, a najviše se očituje u dobroj cijeni, kvaliteti, te svježem proizvodu koji dođe do potrošača. Ujedno se kontrolira cijena, te onemogućava velike trgovačke centre da takve kvalitetne proizvode podčine lošijim, uvoznim proizvodima, visokom cijenom i nedovoljnom informiranošću potrošača o tome što zapravo kupuje.

(Izvor: Copanjek)